Posle nekoliko sati letenja i dva pit stopa, u Istanbulu i Emiratima, avion se nekako prizemljio na krajnju destinaciju, odahnuli smo. Nikola i Mladen, dva drugara koji su pošli sa mnom, prvi je visok 2 metra, a drugi ima 90 i koju kilu, e njima je posebno laknulo, u ovim "low cost" avionima nisu baš bili široke ruke po pitanju prosotora, po principu, trpaj dok dišu, kako narod krene da grca i da se bori za vazduh, tu je kraj utovarivanju ljudi u avion. Aerodrom je izgledao jako interesantno, nevidjen do sada, nekoliko velikih belih šatora ispod kojih su bili carinska i pasoška kontrola. Kažu, pravi aerodrom je izgoreo pre neki dan. Samo smo se pogledali sa osmehom. Avantura je mogla da počne.
Najrobi. Glavni grad Kenije, i prestonica istočne Afrike. Grad od skoro 5 miliona stanovika, 5 miliona crnaca. Jedan veliki geto. Slagao bih kad bih rekao da nije bilo straha u pojedinim momentima. Pogotovo kada smo dobili instrukcije da posle 21h ne izlazimo iz hotela. A pritom u tom momentu u Najrobiju, teroristi su upali u neki tržni centar i pobili preko 50 osoba. Nije bilo svejedno, ali nas je mamilo. Izgledali smo kao tri svica u dzungli. Ne zna se koji više sija. Ja potpuno šareno obučen kao papagaj, Mladen momak elegantno popunjen, prosto se vidi da hrana ne manjka u njegovom slučaju, a to je ono što fali narodu u Africi i Nikola, ćelavi belac od 2 i kusur metra. Slabo smo upadali u oči. BIli smo magnet. Magnet za sve. Kako smo kročili na ulicu, nismo više bili sami. Pretvorili smo se u grupu od 20 osoba. Nas trojica i 17 pijavica. Ispijali su nam energiju, i tražili šta im je palo na pamet. Od para do gaća. Borba je trajala od ćoška do ćoška svaki prokleti minut. Kako koji odustane, nakači se novi u kolonu. Za divno čudo, nisu nas pipali niti vukli za rukav, ali su bili tu, konstantno u košarkaškom stavu. Nikola je bio naš odbrambeni mehanizam, posmatrali su ga sa strahopoštovanjem u očima. Nisu sigurno zbog mene bili na distanci, da sam kojm slučajem lutao sam Najrobijem, ostao bih go iza prvog ćoška. A možda ne bi ni ostalo ništa od mene. Jednom prilikom je brana počela da popušta, pa smo uleteli u neki dobar hotel sa obezbedjenjem, iskoristili smo priliku da pojedemo nešto dok se masa ne razidje. Medjutim, nije bilo tako, jako su bili izdržljivi i strpljivi. Čekali su da mi uredno završimo šta imamo, pa da nastave poteru.
Četiri dana igranja žmurki po Najrobiju je bilo i više nego dovoljno. Da smo istakli kandidaturu za ulazak u parlament, sakupili bismo bez problema potpise za ta četiri dana.
Jedan dan smo obišli rezervat sa bebama slonovima koji se valjaju u blatu i koje hrane sa XXXXXL flašicama za bebe, i vodja rezervata, crnac u zelenom mantilu sa ribarskom kapicom i gumenim čizmama koji izgovara 302 različita imena slonova, sa sve njihovom starošću: ''Erik 6 mesesci, Bon 8 meseci, Dru 5 meseci i 13 dana, Eli 9 meseci 4 dana, 8 sati…'' Kad tad na tom suncu nismo pali u nesvest, znao sam da nećemo nikad. U suštini, nas trojica smo bili kao neka deca, najzanimljivije nam je bilo da pokazujemo prstom ka njihovim nerealno velikim polnim organima i kikoćemo se. ''Samo 5 meseci a već je pravi delija''. I tako u nedogled. Sledeći dan smo obišli i rezervat za žirafama, hranili ih nekim njihovim granulama i mazili ih, osećaj je bio kao oštrodlaki tepih da mazim. Bliski susret sa žirafama, zaista gotivne životinje, brsti, žvaće i kulira. Ali su imale neki zaista tup pogled koji je govorio ''za drugo i nisam baš sposobna''. Svakako, bilo je zabavno.
Jednu noć dok sam pušio u hodniku hostela, koji i nije baš bio u najboljem stanju i koji se nalazio preko puta gradske pijace koja je bila cela u ratnim zidinama, penje se neki crnac i dobacuje: ''What's up?'', ja odgovaram da pušim i kuliram, usledilo je: ''Where are you from'' i moje kratko ''Serbia'', zastaje crnac, gleda me i mrtav ladan: ''DOBRO VEČE. KAKO SI BRATE!?'' , kad se nisam prevrnuo sa onog gelendera. Gledam njega, gledam cigaru, šta se bre ovo dešava. Crnac u Najrobiju, u hodniku hostela priča srpski. Na polu srpskom, polu engleskom, saznao sam da je živeo u Subotici, da je bio oženjen za neku Vesnu, da se razveo, da je na odmoru trenutno… Šta ti meni pričaš!? Ulazim u sobu, gledam ovu dvojicu, '' Ljudi, upravo sam pričao sa crncem na srpskom! ''. Neverica…
Ustali smo rano, vezali kofere za krov autobusa, prekrili najlonom i zaputili se ka sledecoj destinaciji, Tanzaniji.
Sam dolazak na granicu je bio zaista neverovatan. Nigde, u sred ničega, u savani, mala pijaca sa par kućica i drvenom rampom. To je bio granični prelaz. I gomila ljudi koja čeka ovakve kao što smo mi da proda bilo šta. Hranu, piće, narukvice, ogrlice, kape, kamen sa poda, dasku, granu, dete… Njjihove ruke su bukvalno prodirale kroz prozore autobusa. Sama viza u pasošu je dovoljno govorila o državi u koju upravo ulazimo. Jedan mali pečat i ručno ispisano: ''ULAZAK, VIZA PLAĆENA 50$''.
Tanzanija, jedna od najvećih i najsiromašnijih država Afrike. Dom Kilimandzara, zivotinjsko carstvo, afrička plemena, beda, i mi.
Stigli smo u Moši, selo u samom podnožju Kilimandzara, kako smo stigli, kao da je odjeknulo '' STIGLA LOVA! ''. Gotovo, celo selo se skupilo, imao sam utisak da su pozatvarali radnje, prekinuli gašenje požara i skinuli bebe sa dojenja. Svi su opet bili oko nas. Daj, daj, daj… Poturaju onu jadnu decu, guraju se medjusobno ko će u prvi red, opšti haos. Nikoli nije mnogo trebalo da svoju pohabanu XXL Najk majicu zameni za M tanzanijski dres. Robna razmena na sred ulice, eto suvenira. Na prvom ćošku su nam nudili neku njihovu travuljagu za 50$, posle 10 metara za 20$, a posle 50 metara, krajnja ponuda je bila 1$. Valjda da ne bude baš za dzabe što je otišao do svoje bašte i vratio se u selo. Isto je bilo za sve ostalo, majice, nakit, kape i ostale gluposti. Jedna za 10$, posle tri metra 10 za 1$ i tako u krug, kao berza. Taj narod tamo je toliko odlepio što od bede i muke i raznih bolesti što od ostalih stvari kojima ih truju. Pa u Tanzaniji koka kola koja je pritom jako jeftina sadrži 69% šećera?! To nikada i nigde nisam video! Posle jedne flašice, kad šećer udari, može maraton komotno da se istrči.
Kilimandzaro, definitivno najjači utisak. Ogromna kamenčina u sred ničega. Veoma moćan prizor i osećaj dok se posmatra. ''Glava'' Afrike i čudo prirode.
Potrpali smo se u kombi, i krenuli ka njemu. Kombi se klatio malo levo, malo deno, pa malo uzbrdo. Prava dzungla je bila oko nas. Uzak, kamenit i blatnjav put, banane i drveće na sve strane, drvene kućice pored puta i u dzungli. Odakle si? Sa Kilimandzara. Nismo verovali da tu život funkcioniše najnormalnije. Sama slika da narod živi u dzungli u 21.veku je bila nerealna. Tu sade, peru, jedu, spavaju, množe se, zaista nestvarno. Kombi je stao, dočekao nas je Afrikanac u kariranoj kosulji, uskim pantalonama i firmiranim izglancanim patikama. Preokret. Jel nas neko zajebava ovde? On je bio naš domaćin i vodja ture. Prošli smo kroz selo i dzunglu i došli do njegove kućice. Drvena kućica medju lijanama. Ako ti ovde živiš, ja sam onda Tarzan. Al dobro. Ubrzo se stvorilo i gomila malih crnih Moglija kojima su slinci visili do brade. Tužna slika, ali nekako je sve izgledalo kao scenario. Samo nismo mi tu, nego druga grupa turista. I tako u krug. Tako kancelarijski obučen je održao predavanje o kafi, koju je ubrao tu ispod žbuna i uz neke neverovatno glupe mantre ''Tonga, kanga, pepete…'' i sa nekim parčetom drveta i kamenom posudom skuvao i napravio tu na licu mesta. Nas trojica opet kao deca, smejemo se mi, smeje se i on. Al izgovara mantre uredno i udara štapom u kamenu posudu u kojoj se krčka kafa. Valjda zapadnjaci kad dodju, prihvate sve to baš tako. I pritom se vrate tužni i goli. Ali i to je život, a mi nismo niti Isus niti majka Tereza. Popismo kafu, izgovorismo anti-dijareja mantru i krenusmo dalje.
Kolona od 15-ak ljudi, hodamo ubrzano uskom stazicom, oko nas priroda kao sa slika, potočići, cveće, drveće, šarenilo na sve strane, leptiri, drveni mostići, kamenje, dzungla svuda oko nas… Posle 15-ak minuta ispred nas se stvorio vodopad. Mataruni vodopad, od oko 80 metara visine, okružen neverovatnom prirodom, i koji je pravio ogroman bazen ispod njega. Prelamao se i slivao preko stena koje su pravile raznolika lica, tužna, srećna, zabrinuta, ljuta… Kao da je krio gomilu duša ispod sebe. Vilice su nam poispadale, posmatramo vodopad, posmatramo prirodu oko njega, zista pravi raj. Pogledam ka vrhu Kilimandzara on koji je bukvalno usisavao oblake i pravio crni vrtlog oko vrha. Tako sam zamišljao početak kraja sveta. A onda spustim pogled i vratim se u savršenstvo. Nismo progovarali, pokvarene igračke sa visećom vilicom, blaženim osmehom i glava desno levo. Muk i prelep prizor je prekino gospodin skockani iz dzungle, vreme nam je isteklo… 30 minuta i ajde beži, stižu sledeći. Mladen to nikako nije mogao da prihvati, ''Zašto, zašto, pa, pa, pa zašto idemo?'', i tako ostatak dana. U povratku smo svratili do istog sela u dzungli, gde su nas dočekali opet mali Mogliji, neki su držali štapove sa kameleonima, koji su zaista bili fascinantni, kako sam ga više zagledao i približavao mu glavu, sve više je menjao boje i stapao se sa granom. Bili su namrgodjeni i imali su jako velike i spuštene noseve. Mnogo čudna stvorenja. Ovaj jedinstven dan smo završili u drvenoj kućici u tom selu, u kojoj smo probali pivo i vino od banane. Pivo je bilo flaširano i onako, ali vino je bilo u nekoj žutoj plastičnoj kantici od njihovog euro krema, iz koje smo mi i verovatno 100 ljudi pre nas probali to kiselo i gorko djubre koje je imalo isti ukus kao da žvaćete koru od banane samo tri puta gore. Kada je kantica došla do mene, kada sam ugledao onaj bućkuriš i one gromuljice, želudac je krenuo da beži iz mene. Za ratanak smo dobili da sisamo šećernu trsku. Da dobijemo bar jedan aplauz iz želudca za taj dan. Krenuo je kombi, vraćamo se u smeštaj. Celo selo maše. Gledamo jednog malog crnog polu golog, gleda on nas, grize onu šećernu trsku, oči zakrvavljene, besan kao besan pas. Verovatno zbog tolike količine šećera…
Šest je ujutru, čuju se samo petlovi i Kilimandzaro koji sija u daljini, čeka nas novi haos, kreće se na safari. Zbog godisnjeg doba, životinje su odradile veliku seobu, pa umesto u najpoznatiji nacionalni park Serengeti, zaputili smo se ka Tarangiriju. Došli smo do parka, dočekala nas je gomila malih pokvarenih majmuna bandita, koji samo vrebaju šta da ukradu da stave u usta. Ta kretenska stvorenja trpaju i baterije u sebe. Potrpali smo se u dzipove kao iz filmova, bili su dugački bar šest metara i otvarao im se krov. Vožnja je mogla da počne. Kod prve žirafe stajali smo bar 15 minuta. Svi imamo tu žirafu na bar 50 slika, kao da je to jedina životinja u tom parku, pa da je dobro islikamo i odmerimo. Iako smo par dana pre toga istu takvu žirafu čačkali po glavi i grlili se sa njom. Kako smo sve više ulazili u epicentar parka, seoba životnja nam je postala potpuno jasna. U bekrajnoj savani, vladala je potpuna harmonija medju životinjama, slonovi su u kolonama išli negde, stotine flamingosa je stajalo u bari u daljini, bafala i neke čudne krave su pasli travu, žirafe su brstile drveće i kulirale u hladovini, zebre su bile u svom svetu, hijene koje su vrebale plen sakrivene u travi, nojevi, antilope, majmuni i po koji leš...jednostavno, to je bila priroda. A mi, mi smo bili deo te prirode. Kao da nismo postojali, ni jedna životinja nas nije primećivala. Ne stotine, hiljade životinja u potpunoj slobodi. Sve je delovalo nestvarno. Hijene su ubrzo odabrale svoju žrtvu, grupa od 7-8 hijena je krenula u poteru za zebrama, jurnjava nam je presekla put, prašina se dizala, delovalo je zaista neverovatno. Lanac ishrane. U jednom momentu jedna zebra je bila opkoljena sa svih strana, pomislili smo to je to, zebra na trpezi, medjutim proradila je i poslednja konjska snaga u njoj i nekako se otrgla i sustigla svoju ekipu. Iz dzipa se čulo ''LJuuudi nacionalna geografija uživo!''. Posle par minuta naišli smo na dve lavice pored puta, krvavi zubi, vidno site, teško su disale, upravo sa ručka. Dok su se muzjaci sunčali u bari nedaleko od njih. Izgleda da su hijene odradile dobar posao za familiju lavova. Klackanje po zemljanom putu je trajalo ceo dan, izudarali smo se kao kegle, osam osoba svi kao nojevi, samo vire glave kroz krov, svi organi su nam bili ispomerani, prašina je bila po nama, u nama, nosu, grlu, ušima, pri kraju je već počelo pomalo da zamara sve to, jao žirafa, jao slon, jao milion slonova, jao milion svega. Slika je počela da stoji, a mi smo počeli da želimo tuš i hranu.
Smestili smo se u neki kamp izmedju dva nacionalna parka, sutra je novi dan, novi park…
Dobro jutro, čekao nas je safari drugi deo. Opet dzip, opet životinje, savana, milion stepeni, prašina i lomljenje kostiju, i nismo baš bili preterano srećni. Ali te slike, doživljaj i osećaj su zaista predivni i jedinstveni. Harmonija i red. Nešto čovek ipak može i da nauči od životinja.
Ngoro Ngoro, najveći ugašeni vulkanski krater na svetu, prečnika 20 kilometara. U njemu su se nalazili nacionalni park i selo plemena Masai. Pored triliona životinja koje su i dalje ostavljale jak utisak na nas, selo plemena Masai je bilo zaista posebno. To je narod koji se nastanio u tom parku, krateru, i ostao tu, i pored toga što ponekad dodje lav po kiriju. Masaici, staro pleme stočara, hrane se mlekom pomešanim sa govedjom krvlju. Taj narod je zaista izgledao čudno. Kao da su svi po rodjenju bili stavljani u sprave za rastegljivanje, jako čudno gradjeni, visoki ali su im svi udovi nekako visili, sa izbušenim ušima, nosevima i usnama, sa gomilom nakita, u plavim i crvenim nošnjama, i sandalama od automobilskih guma. A žive u ručno napravljenim kućicama veličine eskimskog igla koje su sačinjene od drveta, blata i kravljeg izmeta. Unutar kućice pored kreveta od drveta i osnovnog posudja, gorela je na sred mala vatrica. Školovanje je medju njima obavezno, pa smo posetili i školu sa gomilom dece raznog uzrasta. Gradivo isto za sve. Na sredini sela je bila i pijaca sa gomilom njihovog nakita. Valjda njihovog. I to selo i to pleme i ta pijaca, i to je počelo da liči na neki scenario i veliku turističku atrakciju. Dolari, euri, marke, forinte, daj šta imaš…
Za kraj, Masaici su odigrali njihov tradicionalni ples propraćen skokovima i povicima. Skaču Masaici, skačemo i mi. Smeh i cerekanje. Zabava na najvišem nivou. U povratku, pokvario nam se i dzip u sred nedodjije. Zamislite, vozač nije sipao gorivo. Pritom, polomi se čovek sat vremena da vidi šta je crklo. Pa druže, nije gorivo večno…
Posle tih 12 turbo dana po Africi, na red je došao odmor. Bili smo presrećni, idemo na more. Afrički raj, ostrvo Zanzibar. Dok ga nisam video, mislio sam da to mesto u stvari i ne postoji. Nego da se više koristi kao fraza. Napuštamo Kilimandzaro, i krećemo ka obali.
Napravili smo jednu malu pauzu na putu ka obali, negde, u nekom restorančiću i prodavnici suvenira. U toj prodavnici suvenira, jedan prijatelj iz grupe je pitao prodavca pored milion drvenih skulptura i suvenira, koliko košta zmija, gore u ćošku, na povik prodavca "KOJA ZMIJA?" , gospodjica je znala da se o njoj priča i samo se povukla u svoje odaje kroz šupljinu u krov kuće.
Dar El Salam. Luka i bivši glavni grad Tanzanije. Jedna velika rujina. Izgledalo je kao da je upravo završen rat. Grad u kome možete olako da nestanete. Ne sme se verovati ni policiji. Obrnuli smo krug, spustili se do luke, bacili pogled po kvartu, pojeli nešto jestivo na ulici, i vratili se u hostel. Uz trke pacova po plafonu, i gomilu nekih buba sačekali smo zoru u sobama ispod komarnika i ukrcali se na brod.
Zanzibar. Malo ostrvce država, koje pripada Tanzaniji, smešteno na istoku Afrike. Pripada Tanzaniji, ali ima i svoju vladu, parlament i predsednika. Mesto gde se proizvodi i raste šafran, jedan od najskupljih začina na svetu, rodni grad Fredija Merkurija, i država koja je vodila najkraći rat u istoriji čovečanstva, trajao je svega 45 minuta, očigledno nisu bili preterano hrabri, i merna jedinica za lepotu plaža, mora i prirode. Ali samo lepotu. Dočekalo nas je kao iz bajke malo drveno utvrdjenje na plaži, sa drvenim bungalovima u kojima su bili samo kreveti smešteni na pesku i baldahini iznad njih za zaštitu od komaraca. Taj pesak boje snega je odmah postao deo nas, naših stvari, kreveta, hrane, svega. Već drugi dan, nas trojica smo se valjali po pesku i smejali na sav glas kada smo shvatili da deset dana na ovom mestu radeći ništa i neće biti preterano zabavno. Pretvorili smo se u sline i sukljanje po ostrvu je moglo da počne. Mala drvena hipi komuna na ostrvu u sred ničega, na belom pesku, okružena palmama i bananama. Najlepša razglednica na svetu, i mi na razglednici. Ništa se apsolutno ne dešava. Tamo vreme bukvalno stoji. Jedan sekund je kao jedan sat. Treće jutro, dok je još bilo jako zabavno, trčeći smo otišli na plažu da se kupamo, medjutim dočekalo nas je iznenadjenje. Imali smo samo plažu. Ili pustinju, nisam baš siguran. Okeana nije bilo nigde. Povukao se skoro 2 kilometra. Nije baš zabavno juriti okean po pesku i užarenom suncu. A onda bežati nazad od njega. I tako svaki dan, ceo dan, puni peska, ulepljeni, vucarali smo se malo po plaži, malo ležali u hemocima vezanim izmedju palmi, malo jeli, malo pili, pa opet plaža da proverimo da li je stigla voda, da li se Posejdon smilovao, malo spavali, i tako u krug. Zanzibarci, domaćini u našim bungalovima koji su bili napušeni domaćim hašišom 0-24h su to nazvali ''CHICKEN LIFE''. Odmah nam je postalo jasno. Kokoška malo legne, malo ode tamo, malo ovamo, malo nešto kljucne, malo odspava, malo se prevrne… Ponekad smo uspevali da uhvatimo po nekog malog Moglija od 10ak godina da se za dolar popne kao gušter uz palmu od 15ak metara i ubere nam po koji kokos. Jelte, da nešto kljucnemo pre svega. Ja naravno, ko će drugi, sam se otrovao od morske hrane, pa mi je bilo čak i zabavno ta tri dana, pošto sam se borio za sopstveni život. Nešto se dešavalo. Iako je osecaj bio najgori u životu, duša u mrtvom telu. Ali se posle sve vratilo na staro. Često sam pomislio šta bih dao za safari u tom momentu. Posetili smo i glavni i jedini grad na ostrvu, "Stone town", ime vam sve govori, grad koji je malo podsećao na jako oronuo i razoren Kotor. Za tIh deset dana tamo, ili mesec, ili šest meseci, više nisam ni siguran koliko smo zaista bili, smo shvatili šta znači "POLE POLE" , reči koje Zanzibarci često koriste. U prevodu sa Svahili jezika to znači polako, lagano, smireno, bez žurbe, bez tenzije i opušteno u jednom. Pa sad vi zamislite "pole pole" život. "Mama gladan sam! Pole pole", "Kasnim na posao! Pole pole" , "Neko kuca! Pole pole", "Gori ručak! Pole pole", "Davi se čovek! Pole pole"… Neverovatan način i stil života.
Najlepša moguća slika, tirkizna voda, kada je tu, beli pesak, apsolutni nerad, mozak totalno izvan funkcije, higijana na jedva osnovnom nivou, morski plodovi i pirinač, tropsko voće i totalni bezbriž. Zanzibar. Zaista postoji…
Kilimandzaro, definitivno najjači utisak. Ogromna kamenčina u sred ničega. Veoma moćan prizor i osećaj dok se posmatra. ''Glava'' Afrike i čudo prirode.
Potrpali smo se u kombi, i krenuli ka njemu. Kombi se klatio malo levo, malo deno, pa malo uzbrdo. Prava dzungla je bila oko nas. Uzak, kamenit i blatnjav put, banane i drveće na sve strane, drvene kućice pored puta i u dzungli. Odakle si? Sa Kilimandzara. Nismo verovali da tu život funkcioniše najnormalnije. Sama slika da narod živi u dzungli u 21.veku je bila nerealna. Tu sade, peru, jedu, spavaju, množe se, zaista nestvarno. Kombi je stao, dočekao nas je Afrikanac u kariranoj kosulji, uskim pantalonama i firmiranim izglancanim patikama. Preokret. Jel nas neko zajebava ovde? On je bio naš domaćin i vodja ture. Prošli smo kroz selo i dzunglu i došli do njegove kućice. Drvena kućica medju lijanama. Ako ti ovde živiš, ja sam onda Tarzan. Al dobro. Ubrzo se stvorilo i gomila malih crnih Moglija kojima su slinci visili do brade. Tužna slika, ali nekako je sve izgledalo kao scenario. Samo nismo mi tu, nego druga grupa turista. I tako u krug. Tako kancelarijski obučen je održao predavanje o kafi, koju je ubrao tu ispod žbuna i uz neke neverovatno glupe mantre ''Tonga, kanga, pepete…'' i sa nekim parčetom drveta i kamenom posudom skuvao i napravio tu na licu mesta. Nas trojica opet kao deca, smejemo se mi, smeje se i on. Al izgovara mantre uredno i udara štapom u kamenu posudu u kojoj se krčka kafa. Valjda zapadnjaci kad dodju, prihvate sve to baš tako. I pritom se vrate tužni i goli. Ali i to je život, a mi nismo niti Isus niti majka Tereza. Popismo kafu, izgovorismo anti-dijareja mantru i krenusmo dalje.
Kolona od 15-ak ljudi, hodamo ubrzano uskom stazicom, oko nas priroda kao sa slika, potočići, cveće, drveće, šarenilo na sve strane, leptiri, drveni mostići, kamenje, dzungla svuda oko nas… Posle 15-ak minuta ispred nas se stvorio vodopad. Mataruni vodopad, od oko 80 metara visine, okružen neverovatnom prirodom, i koji je pravio ogroman bazen ispod njega. Prelamao se i slivao preko stena koje su pravile raznolika lica, tužna, srećna, zabrinuta, ljuta… Kao da je krio gomilu duša ispod sebe. Vilice su nam poispadale, posmatramo vodopad, posmatramo prirodu oko njega, zista pravi raj. Pogledam ka vrhu Kilimandzara on koji je bukvalno usisavao oblake i pravio crni vrtlog oko vrha. Tako sam zamišljao početak kraja sveta. A onda spustim pogled i vratim se u savršenstvo. Nismo progovarali, pokvarene igračke sa visećom vilicom, blaženim osmehom i glava desno levo. Muk i prelep prizor je prekino gospodin skockani iz dzungle, vreme nam je isteklo… 30 minuta i ajde beži, stižu sledeći. Mladen to nikako nije mogao da prihvati, ''Zašto, zašto, pa, pa, pa zašto idemo?'', i tako ostatak dana. U povratku smo svratili do istog sela u dzungli, gde su nas dočekali opet mali Mogliji, neki su držali štapove sa kameleonima, koji su zaista bili fascinantni, kako sam ga više zagledao i približavao mu glavu, sve više je menjao boje i stapao se sa granom. Bili su namrgodjeni i imali su jako velike i spuštene noseve. Mnogo čudna stvorenja. Ovaj jedinstven dan smo završili u drvenoj kućici u tom selu, u kojoj smo probali pivo i vino od banane. Pivo je bilo flaširano i onako, ali vino je bilo u nekoj žutoj plastičnoj kantici od njihovog euro krema, iz koje smo mi i verovatno 100 ljudi pre nas probali to kiselo i gorko djubre koje je imalo isti ukus kao da žvaćete koru od banane samo tri puta gore. Kada je kantica došla do mene, kada sam ugledao onaj bućkuriš i one gromuljice, želudac je krenuo da beži iz mene. Za ratanak smo dobili da sisamo šećernu trsku. Da dobijemo bar jedan aplauz iz želudca za taj dan. Krenuo je kombi, vraćamo se u smeštaj. Celo selo maše. Gledamo jednog malog crnog polu golog, gleda on nas, grize onu šećernu trsku, oči zakrvavljene, besan kao besan pas. Verovatno zbog tolike količine šećera…
Dobro jutro, čekao nas je safari drugi deo. Opet dzip, opet životinje, savana, milion stepeni, prašina i lomljenje kostiju, i nismo baš bili preterano srećni. Ali te slike, doživljaj i osećaj su zaista predivni i jedinstveni. Harmonija i red. Nešto čovek ipak može i da nauči od životinja.
Ngoro Ngoro, najveći ugašeni vulkanski krater na svetu, prečnika 20 kilometara. U njemu su se nalazili nacionalni park i selo plemena Masai. Pored triliona životinja koje su i dalje ostavljale jak utisak na nas, selo plemena Masai je bilo zaista posebno. To je narod koji se nastanio u tom parku, krateru, i ostao tu, i pored toga što ponekad dodje lav po kiriju. Masaici, staro pleme stočara, hrane se mlekom pomešanim sa govedjom krvlju. Taj narod je zaista izgledao čudno. Kao da su svi po rodjenju bili stavljani u sprave za rastegljivanje, jako čudno gradjeni, visoki ali su im svi udovi nekako visili, sa izbušenim ušima, nosevima i usnama, sa gomilom nakita, u plavim i crvenim nošnjama, i sandalama od automobilskih guma. A žive u ručno napravljenim kućicama veličine eskimskog igla koje su sačinjene od drveta, blata i kravljeg izmeta. Unutar kućice pored kreveta od drveta i osnovnog posudja, gorela je na sred mala vatrica. Školovanje je medju njima obavezno, pa smo posetili i školu sa gomilom dece raznog uzrasta. Gradivo isto za sve. Na sredini sela je bila i pijaca sa gomilom njihovog nakita. Valjda njihovog. I to selo i to pleme i ta pijaca, i to je počelo da liči na neki scenario i veliku turističku atrakciju. Dolari, euri, marke, forinte, daj šta imaš…
Za kraj, Masaici su odigrali njihov tradicionalni ples propraćen skokovima i povicima. Skaču Masaici, skačemo i mi. Smeh i cerekanje. Zabava na najvišem nivou. U povratku, pokvario nam se i dzip u sred nedodjije. Zamislite, vozač nije sipao gorivo. Pritom, polomi se čovek sat vremena da vidi šta je crklo. Pa druže, nije gorivo večno…
Posle tih 12 turbo dana po Africi, na red je došao odmor. Bili smo presrećni, idemo na more. Afrički raj, ostrvo Zanzibar. Dok ga nisam video, mislio sam da to mesto u stvari i ne postoji. Nego da se više koristi kao fraza. Napuštamo Kilimandzaro, i krećemo ka obali.
Najlepša moguća slika, tirkizna voda, kada je tu, beli pesak, apsolutni nerad, mozak totalno izvan funkcije, higijana na jedva osnovnom nivou, morski plodovi i pirinač, tropsko voće i totalni bezbriž. Zanzibar. Zaista postoji…
Čudesno putovanje, u kome je vreme bilo relativan pojam, nekada je teklo brzinom svetlosti, a na momente je stajalo, gde smo bili deo neverovatne prirode i okruženi svim onim ljudima, njihovom kulturom i običajima. Slika je govorila jedno, a narod sasvim drugo. Mesto gde se čoveku menja svest i gde proradi neki čudan osećaj u telu. Gde je sistem vrednosti potpuno drugačiji. To je bio film, a mi smo bili statisti. To je bila Afrika.